DAN KOJI SE PAMTI
(iz perspektive jednog prvašića)
…samo da se na vrijeme probudim… ne smijem zakasniti… torba spremljena… sunčan i lijep dan… puno automobila na parkiralištu… veeeeelika žuta zgrada… e, sad me je već pomalo strah… moji prijatelji iz vrtića, nekako su i oni čudni… nasmiješene tete koje me glasno pozdravljaju… svi su tako dobri… vode nas do klupčica i kažu neka sjednemo… sve je nekako veliko, ali šareno i lijepo… velika djeca pjevaju, to znam, to je naša himna, ustali smo… neki je čovjek stao ispred nas i pozdravio, pričao je i smijao se, to je valjda njegova kuća… opet su djeca lijepo pjevala i govorila i glumila i trčala oko stola i bilo je veselo… jedna draga teta čitala je imena i djeca su joj prilazila, zatim su nekamo otišli… moje nije pročitala, što ako me je zaboravila… sad me je opet strah… i druga, crna teta, zaboravila je mene prozvati… ajoj, što ću sad, ostalo nas je malo… treća teta glasno je pročitala moje ime i sad je sve u redu, nasmiješila mi se, dotaknula me, sviđa mi se… mnoštvo djece oko mene, moji iz vrtića i neki koje ne poznajem… pošli smo i mi nekamo… svi mašemo roditeljima i oni nama…
…poslije su mi objasnili da je veeeeelika žuta zgrada moja škola koja se zove Osnovna škola Darda, da je čovjek koji nas je dočekao i pozdravio ravnatelj škole, a to znači svima nama šef, da su drage tete koje su prozivale djecu učiteljice Radmila, Elizabeta i Željka, a da se sobe s velikim prozorima zovu učionice…
…a što je u učionici bilo, pričat ću vam drugi put… sad moram spavati i sanjati… baš mi je bio dobar dan, DAN KOJI SE PAMTI.
Aleksandra Čeliković Cvidrak, mag. mus.
