Sama riječ Vukovar u meni budi neki poseban osjećaj i posebno razmišljanje. Iza svake ustanove koju smo posjetili stoji dio tužne prošlosti. Tijekom predavanja o Domovinskome ratu te kada nam je hrvatski branitelj prikazao video o Putu spasa najviše me dirnula rečenica „Dalje ideš na svoju odgovornost.“. Samo ono najgore mi se tada motalo po glavi.
Nikada mi neće biti jasno kako su mogli biti tako bezdušni. Svi su oni ljudi i ne mrzim ih; jer mržnja je osjećaj, a ja prema takvim osobama ne želim osjećati ništa. Sve što smo vidjeli i čuli u Vukovaru čini mi se nestvarno. Prikazi srušenih kuća, zapaljenih vozila, mrtvih tijela…
Ponosna sam što živim u Hrvatskoj. Neizmjerno sam zahvalna svim braniteljima koji su spremno branili našu Hrvatsku, koji su ginuli za našu državu, da bismo mi sada mirno živjeli.
Iako je sve to jako tužno, ne plačimo, budimo sretni što je prošlo i što se više nikada neće ponoviti!
„Branili su našu zemlju rame uz rame, kao ratnici svjetla, stali protiv tame. Zato zora sviče, zato dan se budi, hvala im na svemu, slobodni smo ljudi!“
Lucija Oreški, 8.c
