Osnovna škola Darda

Svakodnevno slušamo o nezaposlenosti, nesigurnim radnim mjestima, niskim plaćama i kako je bolje tamo negdje. Svjedočimo masovnim odlascima u zapadnije i naprednije zemlje Europske unije. Koliko je, zapravo, ljudi, napustilo Slavoniju i Baranju, Hrvatsku, nitko točno ne zna. No, zrakoplovi za Njemačku i Irsku, ponajviše, doslovno su puni. Leti se iz Zadra, Zagreba, Osijeka… Naša je škola jedna od mnogih koja ima sve manje učenika. Otišli su jer su tako odlučili njihovi roditelji. Žele im osigurati bolju budućnost i kvalitetniji život.

Novu životnu i školsku sredinu, drugačiji način života i nove prijatelje svatko doživljava na svoj način. Razgovarali smo s nekoliko učenica, koje su podijelile s nama svoja iskustva.

Iseljavaju kompletne obitelji

Aleksandra kaže da su se odselili zbog financijskih problema. Tata je teško i naporno radio kod privatnika, a mama je bila nezaposlena.

U Münchenu, lijepome i velikome gradu, rade mi oboje roditelja. Tata radi u restoranu kao pomoćni kuhar, a mama je u staračkome domu čistačica. Zadovoljni su plaćom i radnim vremenom. Rade više, ali im je svaki sat pošteno plaćen, naglašava prošlogodišnja sedmašica.

Priča da joj je u početku bilo teško jer je imala problema s jezikom, ali sada joj već dosta dobro ide. Svi učenici koji dođu iz drugih zemalja, kako bi naučili jezik, pohađaju pripremni razred. Već bi ju trebali prebaciti u njemački, redovni razred. Nedostaju joj prijatelji i kuća. U slobodno se vrijeme druži s dvjema prijateljicama, s kojima uči, šminka se i glupira. Planira ostati u Njemačkoj jer roditelji misle, a i ona se slaže, da ondje ima veću mogućnost za školovanje i bolji posao. U Hrvatsku će rado dolaziti na praznike i odmor pa se, rekla je, vidimo u kolovozu.

Dodaje kako je kod kuće ponekad imala problema jer je Romkinja. U Njemačkoj joj se sviđa što su ju prihvatili. Nema predrasuda, rasizma, niti omalovažavanja. Svi su isti, nema crnih, bijelih, žutih.

Nama, koji smo ostali u Baranji i našoj opustjeloj školi, nedostaje i ona i svi dragi prijatelji koji se sada veselo smiju u nekim drugim školama i sklapaju nova prijateljstva. Glasan žamor, veseli smijeh i pune hodnike učenika zamijenila je neobična tišina. Iz godine u godinu učenika je sve manje, što potvrđuje i ravnatelj škole Janoš Boni.

Mnoge obitelji, kaže, odlaze trbuhom za kruhom. Nekada su samo očevi odlazili, a sada se kompletne obitelji sele. Ove je i prošle školske godine iz naše škole odselilo desetero učenika, a prije dvije pedesetak. U proteklih sedam godina izgubili smo 120 učenika!

I Vanesa je s roditeljima, radi boljih životnih uvjeta, odselila u njemački gradić Garbsen nedaleko Hannovera. Bilo bi joj ljepše da bolje vlada njemačkim. Škola IGS-Garbsen, koju pohađa više od 1500 učenika, jako joj se sviđa. Ponedjeljkom, utorkom i srijedom nastava joj je od 8.00 do 15.00 sati, četvrtkom i petkom do 13.10. Ima puno slobodnoga vremena za plivanje, ples, domaćinstvo… Dva sata tjedno imaju plaćenu praksu, a mogu ju odrađivati u  trgovini, vrtiću, restoranu i slično. Upoznala je nove prijatelje, tako da joj stari ne nedostaju. Navodi da su i u Hrvatskoj lijepo živjeli, ali su s puno manjim primanjima krpali kraj s krajem. Radio je samo tata, a sada radi i mama te si mogu uštedjeti puno više novaca. Ona i brat primaju dječji doplatak, koji im je za garderobu i školovanje sasvim dostatan. Nedostaje joj fina domaća hrana, jer je na takvu navikla. Okus povrća i mesa ondje je sasvim drugačiji. Smeta joj i gust promet. Na ulici moraju biti jako pažljivi, a roditelji se uvijek ljute prilikom parkiranja.

O skorom povratku u svoju veliku kuću, koju su zamijenile manjim stanom u Tüttlingenu, ne razmišljaju ni sestre Leona i Vlatka, koje su otišle u 4. i 6. razredu, jer je ondje, ističu, mladima pružena veća sigurnost. U školu putuju vlakom i autobusom, a ona im je lakša jer su puno toga već naučile u Hrvatskoj. I one idu u pripremni razred zbog učenja njemačkoga jezika. Slobodno vrijeme provode obilazeći nova mjesta, koja su čista i lijepo uređena. Vole plivati pa često posjećuju obližnje bazene, gdje se druže s ljudima iz Hrvatske. Ponekad im nedostaje obitelj, prijatelji i kućni ljubimci, koje su ostavili. Nedostaje im i Plesni klub Broadway iz Osijeka te njihova trenerica, koju su obožavale. U Njemačkoj su kvalitetni plesni klubovi skupi i njih si još ne mogu priuštiti, jer im je mama tek nedavno počela raditi.       

Nazad, u Hrvatsku, samo turistički

Prema Hrvatskoj će samo turistički i Lara, koja se početkom 8. razreda odselila u Irsku, u Celbridge. Irci su, govori, susretljivi i ljubazni. Primanja su im puno veća, a cijene iste kao u Hrvatskoj. Pohađa 2. razred srednje škole, koja je odlično i moderno opremljena. Umjesto platna i projektora, imaju pametne ploče koje im olakšavaju svakodnevni rad. Sjede u grupama, surađuju i nitko ne radi sam za sebe. Svaki učenik ima iPad i uniformu. Kaže da se ondje ne može pasti razred i da, umjesto zaključne ocjene, uspjeh ostvaruju bodovima skupljenim tijekom školske godine. Imaju dva odmora, polusatni, za doručak, i veliki, od sat vremena. Tada imaju mogućnost napisati domaću zadaću, baviti se sportom i drugim aktivnostima. Učitelji se trude objasniti nastavne sadržaje na zanimljiv i poučan način i uvijek su nasmijani i dobre volje.

Na žalost, slične priče onih koji traže svoje mjesto pod suncem slušamo sve češće. Vjerojatno su to morali učiniti i vjerojatno se mnogi nikada neće vratiti. Ravnatelj želi svim učenicima i njihovim roditeljima da se jednoga dana vrate, iako razumije njihovu želju za odlaskom.

Puno toga, dakle, moramo promijeniti, kako bi mladi imali razloga ostati u domovini, jer nigdje nije lijepo kao kod kuće! Što ćemo ako utihne dječji smijeh na igralištima i školskim hodnicima?! A i što je grad bez ljudi!?, ponovio bi Glavašević.   

P.S. Na županijskoj smotri LiDraNa 2018., 15. veljače 2018., u vrlo jakoj konkurenciji u samostalnome novinarskome izrazu, Larin je novinarski razgovor Njemačka i Irska, ipak, pružaju više!, predložen za državnu smotru (7/20 radova), što zaslužuje sve pohvale!

Na žalost, nije pozvana, jer je to još teže zaslužiti. Državno prosudbeno povjerenstvo, naime, ima vrlo težak zadatak – izabrati najbolje od najboljih radova – samo 15 od pristiglih 147.

Larice, bravo, za sav trud, rad i zalaganje!

Branka Horvat, mentorica